Mila Jelena, od svega za šta ću ti se tek zahvaliti, čim konkretnu zahvalnost artikulišem, da počnem od onog, za mene danas, najdominantnijeg: HVALA TI što si me danas, kroz svoj objektov, RODILA u novom, zrelom liku! Protežem se, nova, a sebi poznata i bliska, kao neko biće koje se izvuklo iz ljepljive, sluzave, pretijesne i... smrtonosne ovojnice. Dišem. Hvala ti za vazduh koji sam zahvaljujući tvojoj pomoći danas udahnula...
Način na koji Jelena pristupa modelu je zaista specifičan. S obzirom da sam ja i fotograf i psiholog po struci, Jelena me je “izula iz cipela”, toliko je dobra. Osjećala sam se zaista prijatno, ali i ogoljeno.
Njene su fotografije posebne. Stvarne su, žive. Fotografije duše.
Jelena je umjetnik kojoj se ja divim godinama. Hrabro nosi titulu slobodnog umjetnika. U današnje vrijeme je podvig živjeti, stvarati i vjerovati u umjetnost. Jelena, osim toga, okuplja ljude oko sebe i motiviše. U mnogim stvarima je pionir u ovom malom gradu na Vrbasu. Jelena živi svoju umjetnost kroz pisanje, glumu, akrobatiku, fotografiju, ali i u načinu ophođenja sa drugima. Jednostavno rečeno, ona je istinski ono što vidite i osjećate.
U beskonačnom nizu trenutaka u kojima se život odvija, posmatrajući ga, treba biti dovoljno precizan - a osjećajan, biti dovoljno u trenutku - a opet izvan sebe od uzbuđenja, biti dovoljno jasan u namjeri da bi medij radio za tvoju viziju - a dovoljno savitljiv da preneseš viziju svijeta onih koje posmatraš. Posebna je to uloga i odgovornost, veća je od zanata, pa čak i od umjetnosti same po sebi. To je ono pred-stanje koje čini umjetnost mogućom i ne mogu svi izdržati njegov intenzitet. Osjećam da Jelena to može od kada smo se srele.