Putovanje
Šaman je čovjek koji putuje između svjetova, koji vidi druge realnosti, stupa u kontakt sa svijetom duhova. To nije titula. To je životni put u osami i punoj posvjećenosti. Šamanizam je drevna duhovna praksa koja ima moćna znanja koja pomažu osobi da oslobodi zarobljene dijelove svoje ličnosti. To je put alhemičara. Ševko Bajić, šamanski praktičar ovim putem ide već 15 godina. A tim putem rijetko se krene iz udobno programirane realnosti.
Kako počinje ovo putovanje? Zašto si potražio šamanizam?
Nisam siguran da sam ja tražio šamanizam, ali siguran sam da je on mene pronašao u trenutku kada mi je trebalo malo brutalnijih i iskrenijih odgovora. Čini mi se kao da je čekao povoljan trenutak da budem dovoljno probuđen da ga mogu prepoznati i čuti. Do tada sam već upoznao mnogo duhovnih učitelja, sreo se s raznim duhovnim praksama... Ali i dalje je u meni bilo mnogo neiscjeljenih stvari koje više nisam mogao potiskivati, svoj bijes i osjećaj nepravde prema životu. Kao porodica, mi smo prošli kroz velike drame, mnogo trauma u porodici, ogromna količina nakupljenog bijesa bila je u meni, mržnje, jadikovanja nad sudbinom... U trenutku kad srećem šamanizam ja sam iscrpljen od bježanja, mi to kažemo sjenke me jure cijeli život. Shvatam da su postale toliko jake da ja sad moram zastati, okrenuti se, pogledati ih i pitati šta žele od mene!? Šta ja to treba da uradim da se oslobodim svoje mržnje prema ocu i prestanem biti dječak kog je on lemao 15 godina kao vola u kupusu?
To je hrabro pitanje. Jer odgovori najčešće zahtijevaju da se promjenimo, da sagledamo i odbacimo svoje slabosti, da bezuslovno prihvatimo svoje biće...
Šamanizam je samo za hrabre. Stati u svom bijegu od bijesa, tuge, frustracije, ostavljenosti, mržnje... bilo čega, okrenuti se i pogledati u svoju najdublju tamu, traži hrabrost. Ali donosi razumijevanje da mi te sjenke hranimo svojom energijom i da u svakom trenutku možemo prestati da ih hranimo. U tom smislu, šamanizam je meni došao kao set alata kojim sam vratio izgubljenu moć.
Kako se ona vraća?
Slobodom odlučivanja i preuzimanjem odgovornosti za odluke. Definisanjem naših najviših vrijednosti i djelanjem u skladu sa njima. Vizijama. Drugačije se živi kad znamo da svaki naš korak ima smisao, kad ne želimo da se odreknemo ni jedne svoje vizije koju jasno vidimo i znamo da nema tog sistema koji nas može zaustaviti... Kroz tolike godine duhovne prakse i dalje me fascinira kad ljudi pričaju o sebi s potpunim uvjerenjem da govore o sebi. A ja vidim da njihove babe govore iz njih, djedovi, nerođena djeca... Preuzimanje uloga i uvjerenja nas slabi. Problem uloga je kad zaboravimo da one trebaju biti samo uloge. Često se odlučimo da pričamo priče svog naroda zaboravljajući da zadržimo svoj individualitet u tome. Moć se vraća svjesnim prihvatanjem uloga na način koji je svojstven našoj duši.
Vrijeme je izazovno. Traži od nas neke promjene. Kako ti u njemu inspirišeš sebe i druge?
Kada nam ego oduzme inteligenciju, uvjeri nas da ima samo jedan način na koji se nešto može doživjeti i uraditi. U našoj trenutnoj situaciji, ubjeđuje nas da trebamo sjediti u kući i crkavati od straha. Ja ne želim tako živjeti. Važnije mi je iskustvo življenja nego njegovo trajanje. Na svom dosadašnjem duhovnom putovanju toliko sam naučio: i onako smo u prolazu. Priroda me uči. Trava nikne, da šta da, cvijet ako ima, poslije toga se povuče i preda svoje tijelo nekoj drugoj travki koja treba da nikne. Iz pozicije insekata, buba i drugih, mi smo samo švedski sto koji oni čekaju da umre. Jedino mi, kao ljudska vrsta nemamo osjećaj da smo dio cjeline i dozvoljavamo da nam strah od smrti otme život. Jedan čovjek je sjeo i računao na koliko se načina može oprati tanjir. Kad je došao do 270. načina, odustao je od eksperimenta. A mi, kao ljudska bića, obdarena sa četiri sloja mozga, kojima je podarena sva kreativnost, i dalje vjerujemo kako postoji samo jedan način na koji se može živjeti ovo životno iskustvo, na koji se mogu prevazići teška vremana...
Da li vjeruješ da je ovo vrijeme samo poziv čovjeku da razumije svoju moć kreiranja, generisanja i manifestovanja vizija svoje duše? Većina ljudi ga doživljava kao kaznu.
Iz ugla žrtve, ono izgleda kao kazna. Naša žrtvena pećinica je mjesto u kom se mi jako dobro osjećamo i rado joj se vraćamo. Ono što mislimo, govorimo i osjećamo stvara realnost koju dijelimo s onima s kojima smo povezani. Često mi ostanemo zaglavljeni u realnosti koja više nije za nas i postajemo njena žrtva. Svijet se promijeni, a mi nastavimo živjeti u prošlim realnostima. Kruto se držimo za iskustva koja su nam poznata. Ovo je vrijeme kad treba jače da se podsjećamo na svoje vizije, šamani to zovu ”san duše” (vjeruju da je ono što sanjamo realnost, a ono što se dešava dok smo budni, zapravo san) i da ih donosimo u sadašnjost, jedino vrijeme kad možemo nešto mijenjati, da bi život imao smisla. Ako se stavimo u kontekst da je život samo ovo što oko sebe vidimo, onda stvarno nema smisla. Onda kreator nije milostivi stvoritelj, nego veliki sadista. Šamani vole percepciju stvoritelja kao razigranog, apsolutnog bića, a ne kao sadiste koji samo čeka da nas kazni. Suštinski, kad čitate većinu svetih knjiga, to su priručnici o kažnjavanju, jer se tako interpretiraju. Ali one to nisu. One su tu da nas podsjete na priču našeg duha. Da smo mi vječnost.
Mislim da samo probuđen čovjek ima taj doživljaj svijeta. Kao što si i sam rekao, potrebno je mnogo hrabrosti da bi se uopšte čovjek odlučio za buđenje, umjesto ponovnog uspavljivanja. U Bosni i Hercegovini, koja slabo toleriše različitosti, paradoksalno svim svojim različitostima, i ne libi se grubog etiketiranja ludošću, koliki je izazov bio krenuti putem šamanskog praktičara i ustabiliti se u življenju svoje istine?
Kada sam počeo sa šamanskom praksom i sam sam imao dilema. Uvijek naše dileme imaju 4 zavjeta sijenki. Nisam dovoljno snažan. Nisam dovoljno dobar. Nisam dovoljno mudar. Nije pravo vrijeme. Radi mog načina odrastanja ja sam vjerovao u sva ova 4 zavjeta. Vremenom, kako je raslo moje uvjerenje da koračam putem istine, sve je manje onih koji imaju problem sa prihvatanjem. Generalni princip šamanizma je da je jedini način da iscijeliš ili promijeniš svijet oko sebe da iscijeliš sebe i u sebi.
Kada živimo slobodno, može li se živjeti u harmoniji s ljudima oko nas koji nisu slobodni i nemaju hrabrosti da se oslobode?
Može se živjeti u harmoniji. U skladu sa našim napretkom mijenja se i realnost u kojoj živomo. Kao da sami postajemo čarobnjaci koji kreiraju svoj život. Najvećih mogućnosti. Kada ne radimo na svom iscjeljenju onda MORAMO sa takvom percepcijom živjeti život. Šamanizam nas podučava da je ovo samo jedna od realnosti koje smo naučili živjeti i moramo u nju vjerovati. Zamislite osjećaj kada vidite dublje, kada vidite i znate svrhu svega - onda vam na raspolaganju stoji ne samo jedan, već bezbroj načina... Ne postoji veći dar od potpune slobode na svim nivoima.
