Senka Marić, književnica iz Mostara, autorka romana "Kintsugi tijela", koji je prije par godina doživio veliki uspjeh, ovih dana izdaje novi roman pod nazivom "Gravitacije". Prije nego što će njena životna iskustva postati inspiracija za književnost, zahtijevala su od autorke da ih prvo preživi. Pet operacija u kojima su hiruški odstranjena sva obilježja njene ženskosti, ipak je nisu uspjele učiniti manje ženom. Radost, ženstvenost i lakoća prihvatanja su ono što me je kupilo na prvom susretu s njom.

Senke MarićSenka Marić, književnica iz mostara, autorica romana Kindsugi tijela i Gravitacije Da li vjeruješ da nam se takve stvari dešavaju onda kad se totalno otuđimo od sebe i potisnemo svoje potrebe?

SENKA: Mislim da se sve ono što me je godinama psihički boljelo, sva ona sila emocija koja nije mogla da izađe, pretvorila u fizičku bol. Kad se do te mjere sustežeš, skupljaš, smanjuješ da ne budeš previše, dođe do fizičkog odbacivanja organa. Ja sam odgajana, kako se i inače djevojčice kod nas odgajaju, da budu fine, da ugađaju svima, da je njihov zadatak da se svi oko njih osjećaju dobro. Bojala sam se mnogih stvari, iako posmatrana s vana, ljudima sam izgledala hrabra. Ali ta hrabrost je uvijek dolazila iz velikog straha. Pa i u slučaju moje bolesti je tako. Kad se govori o karcinomu, uvijek se govori o nekoj borbi. Kao, ti se boriš, ti se boriš, ti si borac! Ja sam razmišljala o tome i shvatila kako je to sve besmisleno i uzaludno. Protiv koga se ja tu borim? Samo sam ja tu! Znači, totalno upadam u neku imploziju i trošim energiju boreći se sama sa sobom. I onda sam odlučila: ”Ne, hvala! Ja neću da se borim! Neću ni da se skrivam. Radiću šta je potrebno da se uradi da bih ozdravila. Neću više da budem ni hrabra ni preplašena. Ali neću ni umrijeti!”

Čitajući tvoj roman ”Kintsugi tijela” divila sam se baš snazi te odluke. Moj doživljaj bio je da je ova žena odlučna da preživi i ona je neosporivi dokaz moći uvjerenja. Jednostavno ne pušta sumnju u sebe, a kad sumnja krene da probija potaknuta slikama realnosti, brzo je izbacuje napolje bogatom imaginacijom. Ne dozvoljava da smrt postane realnost za nju.

SENKA: U svakom trenutku života pred nama su nekakva dva izbora. Meni ni u jednom trenutku umiranje nije bilo nikakav izbor. Da prihvatim da ja možda mogu umrijeti!? To te zapravo onda uvlači u strah, a nema goreg stanja od straha. Tokom bolesti, ja sam se pravila kao da se ništa ne događa, kao da je to sve normalno, pušila, hodala ćelave glave, nije mi bilo prihvatljivo da iko pomisli da se nešto skrivam. Sad kad pogledam žene koje prolaze kroz tu bolest, shvatam da sam ja morala djelovati kao potpuna luđakinja tada.

Nije li tako sa svima koji se bude? Ono što je do tada bilo prihvaćeno kao normalno, počinje da ti se čini kao potpuna ludost i obrnuto. Nešto u tebi jednostavno više ne pristaje na opšteprihvaćeno ponašanje.

SENKA: Taj proces koji ti nazivaš buđenje, to neko pronalaženje sebe, ja ću početi tek nakon liječenja. Te dvije godine liječenja, uopšte nisam bila u stvarnom dodiru sa svojim emocijama i sve sam obavljala impulsivno. Bila sam kao neki vojnik: to se radi, to se radi, to se radi, sve ja to mogu, s operacije na operaciju, kemoterapije, imunoterapije, non stop neko te nešto dodiruje, šupa... I tek kad je to stalo, ja sam shvatila da ništa ne razumijem, da su me svi problemi dočekali, uslijedio je period od šest mjeseci plakanja i još šest preispitivanja, boli... Pitanja šta radiš s tom boli? Kako se od nje možeš proširiti kao osoba, razviti, koje spoznaje ti omogućava... A onda percipiraš da ima i neke ljepote u toj boli i da je preduslov da vidimo i osjetimo ljepotu, mogućnost da podnesemo bol.

Da li je pisanje pomoglo u samospoznaji?

SENKA: Kintsugi ću početi pisati kad sam intimno to već sve preradila i kad se više nisam s tim identifikovala. Sa stvarima koje su mi bile problematične, razvod, bolest, ja sam istinski bila završila prije početka pisanja i nije mi bilo teško da ih napišem. Mislim da to pisanje nije bilo terapijsko. Kad je roman izašao, novinari su jako obazrivo pitali koliko ga je teško bilo pisati, a meni to zaista nije bilo teško. To je već bila književna igra za koju ja nisam ni slutila da će privući toliku pažnju i da ću morati objašnjavati da, bez obzira na moja životna iskustva, taj lik nisam ja, roman je ipak autofikcija.

Ipak, mislim da nije zanemariva terapijska moć napisanog. Piscu daje mogućnost da na određeni način ”isproba” različite identitete, a onda i da ih ostavi iza sebe.

SENKA: Probaš malo umirati, pa onda ipak odlučiš da nećeš?... Ne sporim da za nekoga taj roman može imati terapijsku moć sada, ali mislim da za mene nije imao. Više sam iskoristila svoja teška iskustva, načine na koje sam pokušavala i uspjela da preživim, kao materijal za književnost.

Senke MaricSenka Marić, književnica iz Mostara U žargonu dječijih igrica, sa survival si prešla na creative mode. Osjećaš li se sada dobro u svojoj koži? Osjećaš li se sastavljeno i svoje?

SENKA: Svaki dan se probudim s osjećajem da sam sastavljena, a onda se za par dana probudim i osjetim još sastavljenijom. Znači da je to proces koji nikad ne prestaje. Iako se sada osjećam super u svom životu, u svojoj koži, opet imam pomalo nekog nerealnog straha. Osjećam da kad bih se ja zaista prepustila svim svojim kapacitetima, svemu što mogu, kad bih se u potpunosti otvorila, da bih umrla. Vjerovatno je to zbog bolesti. Kad se suočiš s jednom takvom dijagnozom i preživiš, naravno da se počneš pitati koja je moja uloga ovdje na Zemlji. Bilo je jako loše, ostala sam živa, koliko je puta ispred mene, jesam li na posuđenom vremenu... I onda se pitam, ako ja to sve poradim što imam da poradim, hoće li onda biti gotovo?

Šta za tebe znači to gotovo? Vjeruješ li da je smrt kraj?

SENKA: Vjerujem da o tome ne znam ništa. Masovne religije mi nisu bliske u promišljanju svijeta, ali vjerujem u energije. Ne vjerujem da odlazimo u ništa, ali mislim da ta energija više ne obuhvata svijest. U kontekstu ovog Ja koje osjećamo, njemu je kraj. A meni se sviđa ovo Ja koje sad imam. I odlučila sam živjeti 96 godina.

Biće još mnogo romana... S obzirom da novi upravo izlazi, želiš li reći nešto o njemu?

SENKA: U Gravitacijama ponovo govorim o teškim stvarima koje su istovremeno i bolne i lijepe. Pokušavam propitati koliko je moguće za ženu da bude sretna. To je priča o četrdesetogodišnjakinji, Miki, koja pokušava na nađe pravi put, istinu, smisao. U potrazi se okreće svojim pretkinjama, svojim nenama, dvjema sasvim suprotnim ženama, koje su je odgajale, kao dvoma modelima postojanja, i kroz prebiranje po njihovim životima pokušava da nađe odgovore. Mislim da taj roman postavlja mnogo pitanja, ali nisam sigurna da nudi i jedan odgovor.

IMEP/New Voices

Projekat: Buđenje