Biram život
Amela Ivković O'Reilly rođena je, i trenutno živi u Sarajevu, ali je kroz život mijenjala mjesta stanovanja. Studirala je medicinu u Gracu, zatim nutricionizam u Irskoj, potom je živjela u Španiji. Sebe smatra građankom svijeta. Ako je okružena pravim ljudima, a bira da bude, može da živi bilo gdje i može sve.
Ljudi su gladni! Gladni su odobravanja, pažnje, da se svide. Ljudi su gladni slobode da zagrle život i da zaista budu svoji... Trebamo cijeniti svaki trenutak koji nam je dat. U engleskom jeziku ima ta lijepa riječ Present. Zaista, svaki trenutak je dar. Prisustvo je dar. Život je dar. I ja BIRAM da ga volim! Ne samo kad je ugodan i radostan, već i onda kada je težak.
JELENA: Amela, živjela si jednim, naoko, savršenim životom? Uspješna nutricionstikinja, kosmopolita, udata za irskog bankara, udoban život koji prijeti da se uguši u svojoj udobnosti...
AMELA: Baš tako... Savršena kuća, savršeni brak, savršno dijete, savršene večere na koje mi pozivamo prijatelje... Ja sam bila ona savršena žena koja se pravi da je sve u najboljem redu dok se stres gomila. Hronično sretno/nesretna! Naizgled sve kontrolišem, sve funkcioniše, a zapravo tonem, polako, sigurno, i to s mašnicom oko vrata i širokim osmijehom. Tako sam ušetala i u operacionu salu iz koje za malo da ne izađem. Hronična upala slijepog crijeva, tri i po litre infekcije koja se izlila i na jajnik... Nakon reparacije crijeva, doktor me je zatvorio zbog sepse i u planu je bilo još nekoliko operacija, ali ja sam odlučila da odatle sama preuzmem liječenje.
JELENA: I tada si bila nutricionista. Kako je moguće da se neko ko se bavi zdravljem dovede u takvu situaciju?
AMELA: Kultura življenja je zdravlje. Medicina se bavi simptomom, ona je most do ozdravljenja, ali ne i rješenje. Svaka bolest je psihosomatska i jedino integralni pristup je učinkovit. Ja svakom svom pacijentu savjetujem i razgovor s psihologom uz prijedlog ishrane koji im dam. Jer tek kad sebe volimo, počnemo zaista da poštujemo i svoje tijelo i onda želimo u njega da unosimo najbolje, biramo da vježbamo, da idemo u prirodu, da se bavimo svojim emocijama... Bez obzira na moje intelektualno bavljenje medicinom tada, ja sam živjela potpuno odsječena od svog tijela i svojih potreba. Naravno da sam osjećala da me nešto boli, ali, zaboga, ja sam ona savršena, koja sve može, mogu i to da izdržim. Biramo mi. A od kulture življenja zavisi šta biramo. Ja sebe tada nisam baš mnogo voljela, pa nisam ni slušala svoje potrebe. Hirurg mi je rekao: "Ovo ti je sve od stresa. Ti znaš koji su tvoji stresori. Poredaj to u životu i ozdravićeš."
JELENA: Znači da tada počinješ da se budiš u svijest?
AMELA: Nažalost, i poslije operacije, manje-više se sve nastavilo po starom. Ali neka inicijacija se ipak dogodila. Nedugo zatim, otišla sam na putovanje u Peru gdje sam se upoznala s ajahuaskom. To je bilo istinsko, pravo konektovanje samnom. Uvijek sam ja tražila izgovore u vanjskim podražajima. Tamo sam bila odsječena od svega, od telefona, interneta, prijatelja, porodice... Sama! Tu su bili razni profili ljudi, iz raznih krajeva svijeta, s raznim traumama... Ajahuaska je biljka koja te čisti iznutra. Povraćanje, proljev, dereš se, plačeš, smiješ se... Svega tu ima. Okrenula sam se licem prema zidu jer mi nije bilo jasno koliko bola je tamo u prostoriji, a jedna šamanica mi je poslije rekla: "Nije tamo. Bol je u tebi! Ti si joj samo okrenula leđa. Izabrala si da se ne suočavaš s njom." Nakon sedam dana provedenih u tom bolu, svako veče se suočavajući s njim, ja sam se vratila kući, odlučila da se razvedem i tada zaista počinje pravo buđenje. Kada preuzmete konotrolu nad kormilom svog života, tada počinje rast, počinje suočavanje... Iz retrospektive svog sadašnjeg života učim zahvalnost prema svemu. I svom braku koji je bio jako dobar i koji mi je pomogao da budem ovdje i sada.
JELENA: Godinu dana kasnije u život ti je ušao čovjek uz kog si počela bolje da upoznaješ sebe? Šta si otkrila o sebi?
AMELA: Otkrila sam, ili možda samo potvrdila, da sam ja avanturista, da volim nepoznato, i ne plašim ga se. Pored sve boli, život je toliko prelijep. Treba ga zgrabiti, živjeti. Mnogi ljudi samo egzistiraju. Svi mi imamo kontekste iz kojih na život možemo gledati kao na muku i stradanje. U islamu ima jedna lijepa metafora koja mi je draga. Kad čovjek umre, mi kažemo da je on preselio. Kada je moj rahmetli partner, Armin Gazić prošle godine preselio, kada ga je njegova stijena usisala u sebe, utopio se da postane Šehid, bilo je noći u kojima bi se tako lako bilo prepustiti bolu, očaju, beznađu i pitati se, zašto se baš meni događaju ovakve teške životne lekcije. Zaista je lako skliznuti u samosažalljenje i postati žrtva života. Ali Armin je volio život, nije bio njegova žrtva, doživljavao ga je svim čulima, penjao najteže vrhove svijeta, birao je da živi život stalno s ljubavlju u očima. Uz njega sam se potpuno probudila i onda, kada je otišao, umjesto da biram očaj, odlučila sam da biram zahvalnost što mi ga je život podario. Ogroman blagoslov je da imam predivnog sina Liama, prijatelje i porodicu. Moji klijenti me uče lekcije svaki dan. Ja sam zahvalna. Moje dugogodišnje radno iskustvo me je naučilo da je patnja/ bol univerzalna. To dalazi izvana. Da bi rasli proces dolazi iznutra. Izbor je naš. Ljudi su gladni! Gladni su odobravanja, pažnje, da se svide. Ljudi su gladni slobode da zagrle život i da zaista budu svoji... Trebamo cijeniti svaki trenutak koji nam je dat. U engleskom jeziku ima ta lijepa riječ Present. Zaista, svaki trenutak je dar. Prisustvo je dar. Život je dar. I ja BIRAM da ga volim! Ne samo kad je ugodan i radostan, već i onda kada je težak.
JELENA: Da li bi to bilo primjenljivo i na ljubav prema samom sebi? I prema drugom? Svi mi imamo dane kad smo zadovoljni sobom i one kad baš i nismo, kad volimo bližnjeg i kad bismo ga najradije raščerupali. Prihvatiti da smo svi život, s jedne strane plodan i raskošan, a s druge surov i razoran i sve ono između i ne odbacivati ni sebe, ni drugog, ni život, već dati šansu ljubavi.
AMELA: Apsolutno. Prihvatajući svoju prošlost, sadašnjost i budućnost i voljeći ih kakvi jesu, ja svjesno biram život. To je pravi proces, bolan i mučan, ali nema rasta bez njega. Sebi moramo dozvoliti da ga prođemo, ako želimo da se razvijamo. Brak je težak, razvod je težak. Biti fit je teško, biti gojazan je teško... Izaberi svoje teško! Birajući, mi biramo kako će život da vibrira. I zdravlje i bolest su u nama, kao i ljubav i mržnja. Ako je izbor moj, onda ja biram ljubav. A ona je svuda, u ovoj trešnjici, u orahu... Kada bi se svi ljudi odlučili za ljubav, kada bi je vidjeli čak i tamo gdje se čini da je nema, kakvo mjesto bi ovaj svijet bio...
Imep "New voices" projekat.
