Iscjeljenje
Helena (Lena) Jaggi Kosić je rođena Švajcarkinja koja živi u BiH već 20 godina. U Švajcarskoj je radila kao protestanstka sveštenica, ali njeno interesovanje za čovjeka i njegove lične i socijalne integracije, kao i čovjekovu integraciju s majkom Zemljom i nebeskim Ocem, proširilo se s religijskih, na naučna istraživanja. Sada je i terapeut metodama transakcione analize, TRE (Tension & Trauma Releasing Exercises), osnivač Farme Transforme, bavi se permakulturom, istražuje šamanizam i konstantno uči. Iz knjiga, od zemlje, partnera, djeteta...
JELENA: Tvoja priča počinje u naizgled savršenoj, švarcajskoj porodici, koja, kako kažeš, iznutra pati od implozije malog, porodičnog sistema u svoj potpuni ponor. Jedna dekadencija mentalnog stanja koja se manifestuje incesoidnom, duševnom i tjelesnom povredom jedne djevojčice, koja si ti. Kako se to preživi?
LENA: Mi smo živjeli pored jezera i odnos s prirodom sigurno je pomogao da ja preživim. U početku i nisam razumijevala šta mi se dešava, bila sam suviše mala da bih znala šta je normalno, a šta ne. Kasnije, kad sam počela da razumijevam da su oni koji me trebaju štititi zapravo moji predatori, adrenalin mi je proradio i počela sam da se ljutim. I pošto nisam mogla da se ljutim na njih jer bi majka odmah počela da plače, a otac bi postajao opasan, otkrila sam da postoji svemogući Bog i da sad mogu da se ljutim na njega. U tom momentu, to je bilo jako korisno, ljutnja mi je davala snagu da stalno nešto radim. Ali kad sam izašla iz tog mučnog porodičnog sistema, ja sam se raspala.
JELENA: Kako izgleda to raspadanje?
LENA: To je prekid manične faze i ulazak u tešku depresiju. Dugo sam funkcionisala tako što sam pet dana bila nepomična i dva dana funkcionalna u svijetu. Tako sam završila studije. To se danas dijagnostikuje kao kompleksni PTSP. Totalna smrznutost. Stalno sam na čekanju, prolazi vrijeme i u određenom momentu koristim prekomjerni adrenalinski stimulans, tad obavim šta moram i ponovo padam u smrznuto stanje. Kao krokodil. Pluta, jede, pluta, jede... I tako sigurno deset godina hibernacije. Život i kontakt sa sobom su mi dugo, dugo, dugo bili samo patnja i bol, bez mnogo smisla. Bila sam suicidna, ali opet sebi nisam mogla da sastavim uvjerljivu priču zašto sam ja ovdje u ovom obliku, u ovim ćelijama od krvi i mesa, s ovim iskustvima, ako ne trebam biti tu.
JELENA: Pored ranjene strane, postoji i Lena koja je radoznala, istraživač, ne želi da joj bude dosadno i koja, i u tih deset godina mraka uspjeva da napravi poteze koji će život učiniti interesantnim?
LENA: Da, napravila sam neke radikalne poteze. Udala sam se za čovjeka kog sam znala deset dana, nismo imali zajednički jezik, zemlju, kulturu... Birala sam partnerstvo kao polje učenja. Mnogo mojih uskih pogleda je razbijeno u odnosu s nekim ko je drugačiji od mene. Zatim sam birala da živim u drugoj zemlji. Uvijek sam se osjećala kao stranac, a ovdje jesam stranac i barem drugi sebi mogu objašnjavati da sam ja čudna jer sam stranac. Ne moram se baviti iritacijom društva. U Švajcarskoj nije bilo objašnjenja zašto sam ja čudna. Onda sam birala prirodu kao učitelja, život na selu. Tu već počinje iscjeljenje. Stalno sam htjela nešto da promijenim, da bude po mom nahođenju. To je jako trošan posao. Koliko energije sam potrošila boreći se sa zemljom, a ona samo čeka da se umorim i kažem: ”Dobro, sad ćemo po tvom!!!” Ne možeš ti prirodu pobjediti! I onda sam birala da ne rodim dijete nego da se nudim nekom djetetu da me bira kao majku. Za nas je mnogo važno da smo se birali. To stalno ponavljamo.
JELENA: Tako počinje i tvoje buđenje. Kako ono izgleda?
LENA: Mnogo sam tražila pomoć u spiritualnom svijetu, kroz meditaciju, kroz duhovno učenje, hrišćansko učenje, pa budizam, zen... I značajan mi je taj put. Ali onda vidim, ne mogu ja duhovnošću riješiti svoj mentalni nered. Tu mi je transakciona analiza bila dragocjena, jer mi je pomogla da posložim misli, emocije... I sad sve znam, al' ja svejedno funkcionišem ko neki manijak na tim svojim programima. I gdje je moj rast tu!? Tek tada razumijevam da je moj put obratan. To je put inkarnacije. Ja se budim u tjelesnu svijest, a ne duhovnu. Duhovnost za mene nikada nije bila upitna. Mnogo starih tehnika radi na tome da materijalnog čovjeka povede na put duhovnosti. A moj put, i većine ljudi sa kojima danas radim, uključujući i tebe, mi nemamo taj problem. Ići gore, tamo biti, prodirati u paralelne svjetove, to ide. Problem za nas je biti ovdje, u ovom tijelu, u ovom trenutku i na ovom nivou. Za mene je otkriće moći koja leži u našim nervnim ćelijama fenomenalno. Mi se moramo probuditi u integralnu svijest. Ne pobjeći u duhovnu.
JELENA: Pročitala sam rečenicu: ” Praštanje je volja da otpustimo svoju priču.” Misliš li da si ti svoju otpustila?
LENA: Ja sada osjećam da sam slobodna od svoje priče. Ne moram svaki dan misliti o tome. Nije više prisutno u meni i to povezujem sa tjelesno-terapeutskim radom koji mi je pomogao da strah i horor iz mog tijela nestanu. Sad više ne moram ni opraštati, jer nemam šta opraštati. Rekla bih, na putu ka ozdravljenju, najbolje je kad nemaš više šta oprostiti, kad iscjeliš, ponovo postaneš cjelovit. Dokle god osjećam da sam smanjenih kapaciteta, da sam ranjena, ne pomaže opraštanje.
JELENA: Ako iz ezoteričnih učenja uzmemo ideju da mi sami biramo svoja iskutva da bismo nešto osvijestili i možda ponudili nove uvide na probleme čovječanstva, šta misliš da tvoja iskustva donose?
LENA: Radim sa izuzetno nadarenim ljudima, visoke osjetljivosti, koji su prošli kroz određena traumatska iskustva i kod kojih se dar formirao oko neke rane. Život u toksičnim uslovima naoštri urođenu visoku osjetljivost, ali često dar ostane u vezi sa ranom i oni nastavljaju darovito da reaguju na ranjavanje. Mislim da sada, nakon godina sastavljanja i iscjeljivanja sebe, imam alatke koje ljudima mogu ponuditi da to razdvoje i da prihvate svoj dar. Takođe, osjećam da ću biti jako korisna ljudima koji su iskusili seksualno zlostavljanje, jer je jako teško s tim raditi, ako to nisi doživjela. Previše lako je ostati plitko i reći "Osjeća se krivom i stid je." To je mnogo kompleksnije. Dešava se jedan rascjep u tebi, jer se osjećaš izdano od samog sebe. Ja ne mogu kontrolisati reakcije autonomnog nervnog sistema. Ne želim to što mi se dešava, ali tijelo svejedno automatski reaguje ispod svog straha. Iako ne reaguje s užitkom, i dalje se hormonske reakcije okidaju. To je krajnja nemoć. Ne samo da sam nemoćna pred predatorom, nego sam i sa sobom nemoćna, što stvara najdublje nepovjerenje. Želim da pomažem ljudima da iscjele to nepovjerenje u sebi. Tek tada mogu zaista ponovo biti funkcionalni, koristiti svoj dar i biti spokojni u svojoj autentičnosti.
JELENA: Ponekad mi se čini da duhovnici, terapeuti i umjetnici po vascele dane stoje u gumenim čizmama u poplavljenim podrumima ljudskih duša i sređuju nered, često nemoćni da saniraju sam izvor plavljenja. Pa taman misliš da si raskrčio i sredio, a odvodna cijev procuri na drugom kraju. Osjećaj zadovoljstva kad je jednom zaista uklonjen problem, naravno, ogroman je. Da razgovor ne završi u podrumu, ispričaj mi, molim te, nešto što tebe pokreće i u danima kad cijev već dvadeseti put puca.
LENA: U našoj tradiciji, sa 15 godina potvrđuje se krštenje. Tada biraš bibljisku rečenicu kao moto. Ja sam izabrala: "Sve ćemo dati da zajedno živimo u miru i da podržimo jedno drugo." To me još drži u svim mojim vizijama. U srcu mi je stalno "pomirenje".
IMEP / New Voices projekat / Razgovori o buđenju
