Svjetlaci
Sead Šašivarević Bezdan, fotograf iz Sarajeva, posljednjih nekoliko godina proveo je živjeći svoje vizije i dopuštajući da ga one spajaju s ljudima i prostorima, da mu iscrtavaju put. Razgovaramo o uvidima koje su mu donijele.
Šta je za tebe buđenje?
Otkriće veličanstva stvaranja i shvatanje da je na početku i kraju svega ljubav i da sam ja neodvojivi dio svega stvorenog. Razumjevanje da ne postoji univerzalno pravilo, ne postoji isti put, ne postoji jednak način i uputstvo za svakog od nas. Svako život mora proći na svoj način, jedinstven, veličanstven, obložen i ispunjen čistom ljubavlju, uprkos strahovima u momentima suočavanja. I volio bih da svako ko ovo bude čitao uzme samo ono što s njim rezonira.
Kako i zašto si se ti probudio?
Za mene to nije instantan događaj. Više je put sazrijevanja kroz “dobre i loše" izbore, koji su u konačnici opet svi bili tačno onakvi kakvi su trebali da budu. Kad se mislima vraćam kroz život, nekad vidim situacije u kojima mi se pojavljuju ljudi, u nemalom broju slučajeva totalno nepoznati na svjesnom nivou, daju mi samo jedan mali input ili informaciju koja me odvede tačno tamo gdje treba da idem. Lako se prepoznaju situacije u kojima je to bilo potrebno, neophodno, kada sam bio vrlo otuđen od svog postojanja, radeći na 22. spratu zgrade u koju, zanimljivo, upravo gledamo dok vodimo ovaj razgovor. Ali ima i onih u kojima nije bilo tako očigledno potrebno. Tek kasnije vidiš da si se kao dijete zaigrao i zaboravio po šta si krenuo, pa ti je život poslao navigaciju. Može biti čak i romantično kad se neko suočava s činjenicom da su slojevi ličnosti koje je stvorio umišljanjem šta je on to zapravo, samo jedna misaona forma. I ta misaona forma stvara krletku u koju smo se dobrovoljno zatvorili. Iz nje, neke stvari možeš ili ne možeš u odnosu na to kako je ta misaona forma percipirana u društvu. Kad se krletka raspadne i sve postane prozirno, onda se čovjek nađe na nekoj visoravni na kojoj tuče snažan vjetar, ravno u prsa. Neko se toga prepadne, ponovo izabere krletku i propusti veličanstvo. Ja sam odabrao da prihvatim glavnu ulogu u svom sopstvenom, nevjerovatnom filmu, uvjeren da je sve što jeste satkano iz čiste ljubavi i da je sve ok.
Iz mog iskustva, kad stojim na takvoj jednoj vjetrometini, pred promjenom, primjetila sam da je inicijalan osjećaj uvijek vrlo bistar, jasno vidim zašto je ona potrebna i nepoznato ispred mene je uvijek pozivajuće, gotovo očaravajuće. Tek kad se ponovo uključi misaona forma, kako kažeš, počne se javljati strah. Ranije su ti strahovi znali biti parališući, čak i fizički. Sad već imam iskustva u radu s njima, pa je lakše delati uprkos strahu. Kako ti doživljavaš strah?
Kao neku ček listu ili švedski sto. Svaki strah je projekcija liste opcija šta se sve može desiti.
Zašto je češće kod neprobuđenih ljudi na tim listama ili švedskim stolovima bogata ponuda najgorih mogućih scenarija?
Čovjek je rob svojih strahova i njegov veličanstveni potencijal čeka da ga se oslobodi ropstva. Mi kreiramo svaku situaciju, niko drugi, što znači da i taj švedski sto mi na neki način postavljamo iz potrebe za određenim iskustvima (lekcijama). Sve je naš izbor dok otkrivamo ljubav, onako maskiranu neimaštinom, bolom, patnjom, gubitkom, bolešću, nesrećnom ljubavi i raznim drugim, nazovimo, lošim iskustvima. Kad biramo strah, mi biramo iskustvo života u strahu i ono što nam ono daje. Kad sazrijemo da sagledamo život, sebe i sve što nas okružuje bez straha, otkrivamo ljubav u svemu i počinjemo da mijenjamo izbore. Svi smo uvijek tačno tu gdje želimo biti. I svako od nas ima svu potrebnu pomoć kad je zatraži. Bio bih sretan kad bi ljudi počeli s tog švedskog stola birati druge stvari. Makar probe radi da stave nešto novo na svoj tanjir. To je nekako ljudski da mi od hrane, od odjeće, od bilo čega što radimo, stvorimo određene navike i biramo uvijek isto. U životu je, po mom mišljenju, to malo drugačije. Iste stvari ponavljaju se u istim izborima u situacijama kad nismo u stanju da vidimo koje to lekcije trebamo savladati.
Šta onda može učiniti čovjek čija se svijest proširila za drugog čovjeka ili zajednicu?
Može da svijetli. Da inspiriše sopstvenim primjerom. Ono što se meni dešava od kad biram iskustva iz svoje nutrine, su nevjerovatni susreti. Uključujem tu i sretanje s tobom. Bez da preuveličavam smatranje sebe, ali možda je lijep primjer za dati i razumjeti... Isto kao da se neke tačkice svjetla u nekoj zagušenoj polutami nekako pronalaze i spajaju, imaju dodir, razmjenjuju misli, ideje, energije. To može biti samo pogled, susret od minut, pet minuta, veza, drugarska, ljubavna, kakva god, i da ljudi onda nastavljaju svojim putem. Divni, lijepi, snažni ljudi koji donose svjetlo i potvrdu da nisi poludio kad želiš odbaciti krletku. Ti ljudi donose potvrdu. Beskonačna inteligencija spušta apsolutnu istinu: sve je jedno i sve je u redu. Mislim da je sad vrijeme u kom je jako važno da ljudi koji su prihvatili i žive tu istinu, svijetle i primjerom prenose znanja koja se ne uče u školi, nego se primaju kad živiš vjeru. Budni, kao oni svjetlaci svjetlimo.
Divno poređenje. Svi smo prošli kroz neku tamu i izašli iz nje sa svojim unutrašnjim fenjerićima, pa sada prepoznajemo to jedni među drugima, bez suvišnih riječi. Drugačiji je čovjek koji je pogledao u svoj mrak i prihvatio ga... Kad kažeš "bez da preuveličam smatranje sebe" ima li tu još uvijek pomalo neprihvatanja svog potencijala? Čini mi se da je u kolektivnom, skromnosti data apsolutna vrlina. Ma koliko da može biti lijepa, ni ona nije oslobođena dualizma, pa često vidim kako otežava velikim potencijalima da se u popunosti razviju.
Ne znam. Ja sam, takođe, na proputovanju. Sve je to dio puta. Pokušavam biti oprezan u izražavanju da ni jednom svojom mišlju ne zvučim kao tvrdnja ili nagovor. Želim raditi lijepe stvari, sjajne stvari za ljude i prirodu, to znam. Otud moje novo interesovanje za permakulturu. Želim graditi jedan božanski vrt zasnovan na vrlo jednostavnom principu: briga o zemlji, briga o ljudima i fer dijeljenje. Tu viziju zovem obećana zemlja. Usput ću, vjerujem, otkriti svoje mogućnosti. Otvoren sam i dopuštam da budem sve šta trebam biti. Ja sam dijete s asfalta, iz urbanog ambijenta, meni je u ovome što sam pošao graditi sve novo. Ali od mog prvog uzimanja tog drugog iskustva s tanjira švedskog stola, kad sam odlučio napustiti posao, priča je sve brža i brža. Uvidi, nova saznanja, sve se ubrzava, svakodnevno se iznova otkrivam, u najsitniji detalj. Čak i stvari koje sam mislio prije godinu dana, sada mi izgledaju potpuno drugačije. Jako su fleksibilni i fluktuirajući ti obrisi toga što mi nazivamo sobom. Moji su stavovi još uvijek u velikom potencijalu ponovnog iznenađenja, ponovnog otkrivanja. Teško mi je postalo braniti bilo kakve stavove. Tvoja istina je apsolutno tvoja istina, jer je izvedena iz tvojih iskustava i uvida. Moja istina je samo moja istina.
Ali iznesena u javnost, postaje mogući novi izbor na nečijem švedskom stolu? Bez nagovora, jednostavno proširena ponuda.
Tako je. Šaljem ljubav, šaljem svjetlo i stojim na raspolaganju. To je sve što mogu. Ne želim nikoga ni na šta nagovarati. Pokušaj da nešto ubrzamo, skratimo nečiji proces je lijep i vrijedan, naravno ako je iskren, a ne može ni biti drugačiji, ali ponovo je sve na onome koji čini izbor. Na meni je prihvatanje da čekam koliko god treba da svaki svjetlac sa onog švedskog stola izabere ljubav, izabere sebe, izabere ono istinsko, kada dođe vrijeme da upali svoj unutrašnji fenjer.
