Život po impulsu srca

November 24, 2021  •  Leave a Comment

Duško Šobat je muzičar: gitarisata i kompozitor koji je sa 24. godine, nakon očevog samoubistva, doživio psihičko-duševnu katastrofu koja ga je narednih 7-8 godina držala u ropstvu teškog straha. Iz njega ga izvlači volja za životom i stvaranjem. Razgovaramo o njegovom buđenju. 

Duško ŠobatDuško ŠobatDuško Šobat Kako izgleda nervni slom?

Počelo je pola godine nakon što se otac ubio. Kreće kao nemir i progresivno raste. Jedno vrijeme mislim da mogu da ga kontrolišem, a onda dolazi do granica kad kontrola popušta. Kao da me nešto presjecalo u sred duše. Osjećao sam to i fizički, raste pritisak, otkazuju noge, ali znao sam da duševni lomovi izazivaju fizičke reakcije. Strah u duši i umu koji nikada do tada nisam doživio preljevao se čitavim mojim tijelom. Razgovarao sam s jednim čovjekom i samo sam primjetio da ja njega više ne čujem, slabost kreće od nogu do uma i čini se kao da gubim razum. Par dana prije toga imao sam nešto slabiji napad, pa sam samo uspio reći da mi nije dobro i da moram da idem, opravdavajući se kako sam popio previše kafa, pa mi je pritisak podivljao. Napolju je bio preljep jesenji dan. Hodam prema kući i osjećam da potpuno gubim kontrolu, gubim razum, nestaje um, sve se prevrće u meni, strašni lomovi. Nekako stižem kući. Sjedam s majkom za sto da ručamo. Trpim. Ali vidim da više neću moći. Gledam majku. Ne sjedi pored mene, već je udaljena 200 metara od mene. Jako svjetlo ulazi u prostoriju. Ja volim svjetlost, ali ova je toliko ispunjena strahom da izaziva najružniji osjećaj u meni koji sam ikad doživio. Kao da me neka zla inteligencija uzima i izvlači iz mene svu moju suštinu. Izvlači mene iz mene. Ostaje samo ljuštura i u njoj jedine dvije misli: da se zovem Duško Šobat i da sam izgubio razum. Strah od njih toliko ne mogu da kontrolišem da počinjem da skačem po kući i trčim najmanje pola sata, dok me ne obore tablete koje mi je majka dala. Kad sam se smirio, znao sam da više ništa neće biti isto. Doktor je rekao nervni slom, dao dijagnozu i terapiju, ali ja nisam želio da je koristim. I počinje ludilo! Tri godine konstantna borba za razum. Svaki dan traje kao 300 godina, neprekidni panični napadi, stalna borba za život, izludjeti ili ostati... I kad sam nakon te tri godine povjerovao da ostajem, naredne četiri godine nastavlja se strah od uma koji mi nameće teme za koje vjerujem da se s njima ne mogu izboriti. Dobijem misao o nekom liku koju ne želim i što se više otimam i želim da je izbacim iz glave, taj lik me sve više obuzima. Na kraju vidim da moram da se predam, a kad se predam, on počne da me polako napušta. To je proces od 20 dana. Pet dana potom odmorim i dolazi novi lik koji me opseda. I stalno osjećam da neki entitet, hiljadama puta jači od mene, meni to radi.

U procesu traženja izlaza, u jednom periodu života okrećeš se i religiji? Šta ti ona donosi, a šta oduzima i koje spoznaje te kasnije udaljavaju od nje?

I prije nervnog sloma, već sam pomalo počeo da vjerujem u Boga. Tražio sam izlaz. Nakon nervnog sloma imao sam jedno religiozno iskustvo. U trenutku najgoreg stanja, kad su krenule da me obuzimaju suicidne misli, počeo sam ponavljati pravoslavnu molitvu, vjerovatno zato što je pravoslavlje u mom okruženju bilo najdominantnije. Nakon 20-ak ponavljanja molitve, neka lijepa energija me je okupala iznutra, smirila i ja sam zaspao. Ujutru sam se probudio s najgorim tegobama. Tada sam otišao u crkvu i pomislio da je to to. Svim svojim srcem sam povjerovao da je pravoslavlje istina, da je Isus Hrist spasenje, a crkva bolnica za dušu. Kako sam do tada već shvatio da sam ja duševno obolio, počeo sam da živim po svim crkvenim propisima u nadi da bih ozdravio i saznao da je to istina. Priča da je Bog postao čovjek, da je došao tu zbog mene, me je dodirnula. Ali kako je vrijeme prolazilo, što sam više živio po crkvenim zakonima, meni je bilo sve gore. Životni udarci su krenuli sve više da me lome. Iako sam se u početku svoje vjere malo sastavio, kasnije sam postajao sve udaljeniji od sebe, ali nisam to htio sebi priznati. Mislio sam, treba još vremena. Ali sve je manje bilo mene. Na kraju sam se počeo moliti samo da dobijem jednu noć da odmorim od samog sebe. Ništa više nisam tražio. Noćima sam tražio samo to. Kad sam vidio da ja ni tako jednu banalnu stvar ne mogu da dobijem od Boga, u meni se počeo buditi dio mene koji sam oduvijek volio. Zdravi bunt! Počeo je govoriti: ”Čovječe, šta radiš to!? Je l’ ti hoćeš da živiš ili želiš da se patiš s tuđim pravilima o životu!?” I došla je noć u kojoj sam sebi obećao da ću od danas da živim. Živjeću onako kako osjećam svojim srcem, iako sam bio u lošem stanju, pa šta god da se desi. Ako izludiš, izludjećeš, al nećeš više biti jadan! Bio si u nekoj religiji, bio si dobar, bio si sve bolji, a bilo ti je sve gore. Sad ćeš biti ono što jesi, makar i lud. Ta mi je misao bila fenomenalna! Tu noć sam sva uvjerenja o Bogu, o religijama i, naravno, o programima u kojima sam odrastao, doslovno i figurativno bacio u kontejner. Bila je zima, 2 sata noći. Pitao sam sebe: ”Šta bi ti sada volio raditi!?” I dobio sam odgovor da bih želio da idem da šetam gradom sam. I šetao sam. Otišao sam spreman da u toj zimskoj noći umrem ako treba, ali da ja umrem, ja kao ja, Duško Šobat. Otišao sam u grad i nisam umro, nego sam počeo da živim i da uživam u svom umu, svom tijelu, svojim danima i u svim svojim iskušenjima i ljepotama. Šta god da mi je palo na pamet, ja sam radio. Naravno, nikakvo zlo nisam nanosio, al sam počeo raditi stvari koje meni pašu. I već nakon 15 dana počeo sam normalnije da spavam, novi ljudi su mi počeli dolaziti u život, počeo sam osjećati da je život ljep.

Prestao si da očekuješ da ti neko drugi uredi život i počeo si sam da ga uređuješ. S religijom si tada raskrstio, a da li i dalje vjeruješ u Boga?

Vjerujem, ali ja ne znam šta je to Bog. Koliko god da sam se trudio da saznam, nisam uspio. Ne znam da li iko to zna, ali me to i ne zanima. Trebalo bih ja to da znam za sebe. Tuđa isustva mi ne znače previše. Što se mojih tiče, samo znam da sam se od vjere okrenuo prema sebi.

Kako paradoksalno! Vjera je u nama, a mi je eksportujemo na institucije. Ti si dobio religiozno iskustvo koje te je učvrstilo u vjeri, a onda si se od njega okrenuo ka crkvi i počeo da tražiš od nje da ti ponovi iskustvo. Nije li to prebacivanje odgovornosti?

Jeste. Ali u mom tadašnjem stanju nije bilo mnogo razmišljanja. Samo traganje za iscjeljenjem. Neko se možda i iscjelio u crkvi, ja i dalje podržavam sve koji sebi traže lijeka. Ako ga tamo pronalaze, samo nek nastave. Ali ja tamo nisam našao radost o kojoj se tako mnogo govorilo.  Moje iscjeljenje je počelo kad sam se okrenuo ka sebi, ka ljudima i stvarima koji me istinski čine radosnim u srcu, bez obzira da li su društveno prihvatljive ili ne. Počeo sam više da sviram, da komponujem, više da spavam, da se smijem, postajao sam radosniji i kako je vrijeme prolazilo, smisao mi se vraćao. Ljudi koji su bili samnom dok sam bio u crkvi počeli su da odlaze od mene, ali došli su novi ljudi, došao sam novi (stari) ja. Ponovo sam bio onaj dječak od 14 godina, samo sad sa novom zrelošću. Za vrlo kratko vrijeme, možda 60-ak dana od noći u kojoj sam sve odbacio, došao sam do vrhunskog, lepršavog stanja u kom se moj život nesmetano dešava. Tada je nastala tema Radost, koja će uskoro da izađe. Ona je čista iskra radosti jednog čovjeka koji se oslobodio starog čovjeka.

Duško Šobat sa gitaromDuško Šobat sa gitaromDuško Šobat Moglo bi se reći da ti je prepuštanje muzičkom stvaranju donijelo iscjeljenje? Tvoj otac je, takođe, bio muzičar. Procesi koje je njegov odlazak probudio u tebi, nisu se javili kod tvoje majke ili brata. Da li osjećaš vezu u tome? Jesi li se identifikovao s njim do te mjere da si njegov nestanak osjećao kao poništenje svog postojanja?

Njegov nestanak je očigledno ugrozio moj opstanak. Imao sam veliku ljubav prema ocu. Jedna strana njegove ličnosti bila je jako dopadljiva i ja sam nju volio kao dijete. Bio je urban, cool, muzičar, čovjek širokih shvatanja, ljudi su ga voljeli... Tako da je njegovo samoubistvo donijelo veliko razočarenje. Volio sam nešto što je sebi oduzelo život, znači da su i moja uvjerenja o vrijednostima života pogrešna. Ali kad sam odbacio sve, sve programe koji kažu da nas određuje bilo šta drugo osim nas samih, da se nešto mora u životu... oslobodio sam se i njega. Taj osjećaj slobode je jako dobar. Prebolio sam. Ozdravio sam. Ne kažem da se procesi zauvjek završavaju, ali sada imam svijest o njima.

Kada razumijevaš da ti imaš mogućnost da transformišeš svoje osećaje i osećanje svijeta u muziku? Kada stvaranje muzike postaje tvoj smisao postojanja?

Čitav život sam svirao, aktivno, tuđu muziku. Ali meni je u startu bilo teško da sviram stvari koje je neko drugi komponovao, pa sam uvijek tražio moduse da ja nešto svoje spontano odradim. U procesu misaonih borbi, počeo sam da sviram jednu temu koju sam nazvao Vizantija, onako, ni od kud, prosto mi je bilo dato. I inače muziku tako dobijam. Nije stvar kreativnosti. Jednostavno, odjednom, ona je negde u mom umu, zviždućem je. Poslije se kreativno obrađuje, ali inicijalno dolazi kao dar. Kad sam je odsvirao s bendom i vidio da je to dobro, znao sam da više nikad neću svirati cover-e. Shvatio sam da je taj talenat, komponovanje na prvom mjestu, pa onda i muziciranje, ono što je najbolje u meni. A želim da mi najbolje iz mene iscrtava put. Zato je ona moj smisao. Sve što osjećam, sve što mi se događa, mogu da pretvorim u harmoniju. I tek kad tema nastane, ja vidim za koji je događaj ona vezana. Dok nastaje, samo osluškujem.

Na neki način ona nesvjesno osvjetljava i dovodi u svjesno. Koliko kolektivnog nesvesnog se na taj način proradi?

Kad razmišljam o toj smrti koja je sve pokrenula, čini mi se kao da sam na 10-15 godina prije nje, možda i cjeli život, bio pripremljen na katastrofu. Bilo je samo pitanje kad i kako će se ona desiti. Moja podsvijest je bila natopljena strahom, anksioznošću, negativnim osjećajima. Ispunjeni folderi do kraja, svi! Ne znam da li sam nešto proradio za druge, ali svoju sam podsvijest mnogo očistio stvaranjem. I vjerujem da se može primjetiti razlika u muzici koju sam stvarao dok sam bio zaglavljen u programima i ovoj koju sad radim.

Kada si nakon 10 godina otišao istom psihijatru, šta ti je rekao?

Rekao mi je: ”Bio si glup što nisi koristio lijekove! Onako nasuvo, ko konj se mučiti! Mogao si sebi ublažiti proces. Malo bi se produžio, ali ne bi toliko patio... Ali zato sada imaš jake mehanizme. Zdrav si.”

Duško ŠobatDuško ŠobatDuško Šobat U našem razgovoru iskoristio si sintagmu ”Sarađivanje sa strahovima”. Kako se sarađuje sa strahovima?

Prihvatanjem. Ja to nisam znao ranije, pa sam se borio sa strahovima, želio sam da ih pobjedim. A oni se ne mogu pobjediti. Ne, reći ću u svoje ime, ja ih ne mogu pobjediti. Mogu samo da ih prihvatim i kad sam ih prihvatio oni uglavnom i odu. Ali sad imam svijest o tome i dobru podlogu.    

Za kraj, šta je sloboda za tebe?

To je teško filozofsko pitanje i vjeruj mi da ne razmišljam previše o njemu. Hajmo reći: Sloboda je život po impulsu srca. Ni ljevo ni desno.


 


Comments

No comments posted.
Loading...

Moje ime je Jelena Medić. U želji da se u nekoj tački, zarezu ili pikselu sretne moj unutrašnji svet sa spoljašnjim, ostavljam tragove ljudskih postojanja... 
 
Subscribe
RSS
Archive
January February March April May June July August September October November December (15)
January February March April May June July August September October November December
January February March April (1) May (1) June (1) July (1) August September (1) October November (1) December